POVIJEST

MAJKO BOŽJA OD KRASNA, MOLI ZA NAS!
U blizini Krasnog, u Lomskoj dulibi, nađeni su ostaci rimske kulture, što govori o pradavnoj naseljenosti ovih prostora. Pod imenom Krasno spominje se prvi put godine 1275., kao i podatak da je u Krasnu bila izgrađena crkva sv. Marije još 1219. godine. Krasno je u srednjem vijeku pripadalo senjskoj crkvi, a poharano je i ostalo bez stanovnika u turskim osvajanjima u 17. stoljeću. Od 1790. opet je župno središte, a župna crkva Gospe od Krasna do danas je poznato proštenište posvećeno Majci Božjoj.
Pisac i nekadašnji župnik župe Krasno Milan Pavelić sredinom 19. stoljeća navodi slučajeve koje je čuo od staraca da su na Krasnu zadobili slijepi vid, gluhi sluh a nijemi govor. Kazivali su mu da je u dolinici ispod kapele bilo na hrpe štapova što ih odbaciše hromi koji su tamo došli na štakama, a kući se vratili bez njih, posve zdravi. I u njegovo vrijeme bili su u udubini oltara obješeni brojni znakovi kao zahvala za Gospine milosti. Milan Pavelić nastavlja:
"Pisac ovih redaka zabilježio je sedam slučajeva (poimence ih navodi u članku, op. a.), kako ih je čuo pripovijedati od samih ozdravljenih osoba. Prenosi se među narodom na tisuće još ovakvih i sličnih zgoda, iz kojih se razabire, kako je Gospa od Krasna pomagala u olujama na moru i nesrećama na kopnu, u teškim bolestima, u suhim godinama i svakojakim drugim nevoljama. Ima među tima bez sumnje mnogo događaja u kojima se se još jasnije ističe čudesna pomoć Blažene Djevice.

LEGENDA - GOSPA U CVIJETU

Legenda o Majci Božnoj krasnarskoj potječe iz 1219. godine. Davna pobožna priča kazuje da su pastiri u krasnarskoj šumi pronašli na nekakvom panju čudesan cvijet, a u cvijetu sliku Majke Božje. Pastiri otrgnu cvijet i ponesu ga u Krasnarsko polje, gdje se od drevnih vremena nalazila kapelica. Ali prenesenog cvijeta nestade, dok ga pastiri ne na|oše na istom panju kao i prvi put. To se čudo ponovilo nekoliko puta: prenesli bi cvijet, a on se opet vraćao na panj u šumi. Mjesto koje je Majka Božja odabrala, nije bio ni vidikovac, niti je na tom mjestu netko živio, već naprosto jedna jama. Narod je shvatio Gospinu želju, sagradivši joj na tom šumi kapelicu, a nad samim panjem, gdje se cvijet ukazao, podigli su joj žrtvenik. Kroz naredna stoljeća Krasno postaje poznato marijansko proštenište, naročito čuveno po čudesnim ozdravljenjima.

U nepomućenoj tišini i nedirnutoj prirodi ovo je mjesto pogodno za molitvu i razmišljanja. Nisu Krasno i Velebit mimoišli ni poznati hrvatski književnici Silvije Strahimir Kranjčević, Antun Branko Šimić, Milan Pavelić i Vjenceslav Novak.
U pjesmi "Naš čovo" Kranjčević ovako piše:

Pošao bih Majci Božjoj na proštenje a na Krasno,
Pre neg umrem da se skrušim, da bude poslije kasno.

Milan Pavelić